TRI LEGENDE O RUŽICA GRADU

“Legenda je prvi oblik čuvanja povijesti jednog naroda. U vrijeme kad je većina naroda bila nepismena samo narodnom predajom odjevenom u oblik legende, koja se prenosila od starijih na mlade generacije, moglo se sačuvati sjećanje na osobe i događaje – lijepe ili tegobne – svakako one koji ne bi smjeli biti nikako zaboravljeni. U legendama su sačuvane često i pouke, sačuvana je narodna mudrost.”

A.Božiković

Nedavno sam razmišljala o mjestima koja me inspiriraju i pune energijom. O mjestima koja bih voljela posjetiti kad prođe ove situacija s pandemijom. Sjetila sam se tako među ostalim Ružice grada i legendi koje se vežu uz nju. 

Ružica grad ili Velika utvrda Orahovica je najveći očuvani utvrđeni grad u Slavoniji.  Prije koji dan moj susjed i naš brodski putopisac i avanturist Domagoj Dević objavio je na društvenim mrežama slike tih srednjovjekovnih zidina i jednu od prelijepih legendi – tužnu priču o kneginji Ružici. Obećala sam Domagoju da ću podijeliti još dvije legende koje sam čula o tom mističnom mjestu: o vili Ružici, te o vlastelinu i volu plave dlake. 

Ovdje vam donosim i treću legendu o kneginji Ružici prepričanu na moj način. 

Ime Ružica grad nije još u potpunosti istraženo. Neki povjesničari povezuju ga s imenom sela Duzluk (turski duzem znači “cvijeće, divlja ruža”). Povijesni izvori kažu da je ruža u to davno doba služila kao djevojački nakit i bila je prisutna kao simbol na grbovima, zastavama i štitovima.

LEGENDA O VILI RUŽICI

U davno, davno doba mjesto gdje se danas nalazi Ružica grad bilo je vilinsko sastajalište. Noću su se vile ondje okupljale, održavale svoja sijela, pravile čarolije i plesale u svom vilinskom kolu. Jednoga dana neki moćnik koji je mislio da može posjedovati sve što poželi, pa čak Sunce i Mjesec, odlučio je upravo tamo gdje se vile okupljaju sebi sagraditi utvrdu.

Kad su se vile opet jednom skupile na tom čarobnom mjestu, odmah su primijetile nešto čudno. Umjesto svilenkaste trave nađoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje. Gdje su se prije dizala lijepa stabalca, sada je bila hrpa dasaka i greda, a gdje su prije nicali mirisni cvjetovi, sada su bili razasuti veliki čavli koji bi mogli ozlijediti vile. Rasplakaše se vile u jadu i u bijesu, pa svojim čarolijama odmah ispremetaše sve to što su našle i otkotrljaše to u dolinu.

Sutradan je bjesnio moćnik koji je gradio grad. Nije mu bilo jasno što se događa. Nije mu preostalo drugo nego da se ponovno prihvati istoga posla. Posao je pomalo napredovao. Jednoga je jutra gradilište opet osvanulo srušeno. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu. Ponavljalo se to tako nekoliko puta. Što bi graditelji za dana sagradili, to bi vile noću porušile. Napokon je moćnik postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noći u noć ruše zidine.

Odlučio je uhvatiti se u koštac s njima i opako ih kazniti. Unatoč svim vilinskim moćima, pošlo mu je za rukom da u mrežu razapetu oko gradilišta uhvati najljepšu vilu među svim vilama – Ružicu. Zaplela se Ružica svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu svojim zlatnim vlasima u oštro trnje ili grmlje. Vile su bile nemoćne. Užasnuto su motrile kako okrutni moćnik vuče Ružicu za zlatnu kosu u kojoj je bila sva njezina moć i kako ju je bešćutno odlučio zazidati u temelje kule. Vile su se razbježale, razletjele na sve strane i nikada više nisu došle na to mjesto. Okrutni moćnik sagradio je grad, ali ga je pratilo vilinsko prokletstvo. U času kada je gradnja završena i održavala se svečanost otvorenja, odronio se kamen s najviše kule i zdrobio velmožu pod sobom. Nestalo je tog moćnika, pa mu se i ime negdje zametnulo. A grad se zove po vili koju je on zazidao u njegove temelje: Ružica grad.

Ružica grad, Izvor: facebook stranica @Rasta – Sunshine Adventurer, fotografirao: Domagoj Dević

LEGENDA O VLASTELINU I VOLU PLAVE DLAKE

Nadomak Orahovice ima jedna stara zidina, a nitko ne zna kazati kada je zidana, samo se zna da je jako stara, a o njezinu nastanku kruži u narodu ova priča:

Bio jednom bogat vlastelin, ali okrutan. Imao je svega u obilju: konja i goveda, ovaca i koza, livada i šuma, pa tako i robova. Sve to mu nije bilo dovoljno. Uvijek je našao način da vara i krade svoje susjede. Jednom je to njima dosadilo, te su mu zapalili kuću i oteli blago.. Srećom, moćnik nije kod kuće bio, inače bi ga ubili. Kad je vidio što su mu učinili, odluči on izgraditi novu kuću za koju nitko neće znati, a ako i saznaju neće mu moći nauditi. Odveo on robove u planinu i naredio da tu grade. Robovima bilo preteško, a volovima još teže: morali su u ovo strašno mjesto vući kamen i sve što je bilo potrebno za gradnju.

To je trajalo sve dok jedan vol plave dlake nije kazao jednom robu neka podignu grad tamo gdje će ga ujutro zateći. Rob je to rekao vlastelinu i sljedećeg jutra svi su ga pošli tražiti. Našli su vola plave dlake kako leži pod velikim orahom oko kojeg se savila divlja crvena ruža, sva u cvatu. Tako je na tom mjestu niknuo grad.

Grad čvrst kao orah, a lijep kao rascvala crvena ruža, pa ga je bogati vlastelin prozvao Ružica grad Orahovica. Zove se on tako i dan danas. 

LEGENDA O KNEGINJI RUŽICI

U blizini grada Orahovice u Slavoniji, poviše sela Duzluk, ponosno stoje i hrabro prkose vremenu ruševine srednjovjekovnog Ružice grada. A takva bijaše i kneginja Ružica- ponosna i hrabra. Narod je dugo promišljao, tražio i nagađao zašto taj grad baš to ime nosi. Pronašli su nekoliko legendi, ali priča o kneginji Ružici nadaleko je poznata. 

Ružica je živjela u kamenom gradu i bijaše ona poznata kao kćer domovine. Njezin otac i braća bili su s ostalim narodom na bojnim poljima boreći se protiv neprijatelja. Njezini tužni uzdasi za najmilijima lutali su između kamenih zidova, a njene tople suze kapale su na hladni kamen. Stalno su ju morile kobne slutnje. Odlazila je u predvečerje na najviši toranj svoga grada gledajući preko zidina u daljinu u nadi kako će svakog trenutka ugledati svoga oca i braću. No, ostala je samo nada.  Jednog dana najcrnje slutnje su se obistinile. Vojnici su donijeli njezinog oca i braću mrtve na nosilima pod zidine grada. Svi naši knezovi, junaci hrvatski bijahu mrtvi. Narod je naricao. Jedina njihova krv bijaše sada kneginja Ružica.

-Ti ćeš sada biti naša vladarica! -dovikivao je narod. 

Ružica ovijena crninom i tugom nije prihvatila volju naroda, već je sazvala narodni sabor i tražila da se izabere knez. Ona se željela povući u brda i živjeti kao pastirica. Narod o tome nije htio ni čuti. Prolazili su dani, narod je bivao sve uznemireniji i počeli su izbijati neredi. Susjedni velikaši to su iskoristili kako bi provalili u zemlju. Ponovno su se sastali i tražili od Ružice da sjedne na čelo zemlje. Vidjevši da je narod uporan, Ružica reče:

-Vama treba izabrati među sobom muža kome ću ja dati svoju ruku. Neka se održi viteški turnir i tko pobjedi postat će moj muž i knez.

Narod je pristao. Pripremili su velike svečanosti. Krijesovi su se palili po okolnim vrhovima Krndije objavljujući veliki događaj u Ružičinom gradu. Najhrabriji i najljepši vitezovi došli su se boriti na turniru, svi puni nade. Nestrpljivo se čekao pobjednik. Čija će biti prelijepa Ružica? Pobjednik je postao gotski vitez Ulrik koji je lukavstvom i prevarom pobijedio sve protivnike. 

Ružica je kriknula!

-Ja nikada ne bih mogla dozvoliti da nad mojim narodom i nad mojom zemljom gospodari tuđin, zakleti neprijatelj Hrvata.

Zatim je pojurila do najvišeg tornja svoga grada, trčala je brza poput strijele, okrenula se još jednom narodu i strmoglavila u duboki ponor okružen nepristupačnim stijenama. I tako Ružica rastrgana između tuge, želje naroda, neprijatelja i svojih snova, dade svoj život za narod hrvatski. 

Nitko više nikad nije vidio lijepu kneginju Ružicu, ali su vrlo brzo po svim okolnim brežuljcima i poljima procvale ruže crvene boje koje se još i danas susreću u okolici Ružice grada.

A okolni seljani kažu kako ponekad oko zidina mogu vidjeti pastiricu koja čuva svoje stado, s ružicom u kosi i frulicom koja se ponekad može čuti sve do Orahovice. 

 

Izvor: 

• usmena predaja
• Izabrane narodne pripovijetke (Zagreb, 1914.)
• Sto najljepših legendi iz hrvatske prošlosti (Zagreb, 1996.)