Višegodišnje iskustvo pripovijedanja dovelo me do mnogobrojnih spoznaja.
Nekoliko zanimljivosti koje su mi se dogodile na programima pripovijedanja, a koje su mi dale uvid i spoznaju o djeci i odraslima željela bih podijeliti s vama.
Knjige nam daju znanje i oblikuju nas, seminari i tečajevi pomažu nam da usavršimo svoje vještine i otkrijemo nove tehnike, alate i znanja, ali iskustvo je najveći učitelj.
Iskustvo je prilika koju dajemo sebi da ono što nam je potrebno doživimo svim svojim osjetilima i pri tome učimo, rastemo, spoznajemo i pamtimo.
Prvo što sam naučila i spoznala jest činjenica da je pripovijedanje potpuno drugačija vrsta umjetnosti jer se sve tijekom slušanja i samog kazivanja događa u nama samima. Proživljavamo snažne slike u sebi samima osvještavajući svoje emocije.
Za razliku od drugih kulturnih događanja kada informacije dobivamo izvana gledajući u određeno umjetničko djelo ili predstavu, kazalište pripovijedanja proces je iznutra i često zna biti zaista snažno proživljeno. Citirat ću prvu hrvatsku profesionalnu pripovjedačicu Jasnu Held koja je rekla ovako: “Kazalište pripovijedanja jedinstven je umjetnički i kulturni događaj u kojem se, ono što se zbiva ne događa izvana već u unutrašnjosti svakog slušatelja.”
S time bismo mogli usporediti i sam život. Izvana dobivamo informacije, izvana dolaze izazovi i prepreke, izvana proživljavamo razna iskustva, izvana rješavamo probleme, ali odmakom u tišinu i mir spoznajemo da se puno toga paralelno događalo i događa se s nama iznutra…borba sa sobom u sebi. To što se događa u nama ponekad zna biti puno veće od onog što je izvan nas.
Samim time shvatila sam da je za malene događaj pripovijedanja posebno iskustvo i neka djeca znaju zaista duboko, cijelim svojim bićem otići u taj začaran svijet druge stvarnosti, stoga je uvijek dobro na programima pripovijedanja imati uvod koji će smiriti emocije i doživljaje potaknute onim izvana, da bismo ih pripremili za ono što će se dogoditi iznutra.
Iskusni pripovjedač to može učiniti vrlo jednostavno, nekim posebnim ritualnom – malim razgovorom, umirujućim glasom ili nekom pjesmom/ tekstom uvoda koji će biti poput ključa koji otvara vrata svijeta bajki i priča u koji će mala publika poći zajedno s pripovjedačem. Svaki pripovjedač to čini na drugačiji način, ali potrebno je pronaći ono što njemu najbolje odgovara. Pronašla sam i osmislila nekoliko takvih “ključeva” koji mi pomažu da djecu odvedem u svijet bajki i priča, a potom ih sigurno vodim kroz unutarnje slike.
Kako smo ih u svijet bajki i priča uveli, tako ih iz tog svijeta trebamo vratiti. Na isti način, simbolično: pjesmom, umirujućim glasom ili tekstom.
No, ponekad se znalo dogoditi to da roditelj ili odrasla osoba koja je dijete dovela na pripovijedanje naglo zna prekinuti čaroliju, uzeti ga za ruku i u pola programa odvesti dijete jer iz nekog razloga moraju ići dalje.
Bajke i priče djeluju na podsvijest i kroz pripovijedanje otvaraju se mnoge “ladice” – pitanja koja traže svoje odgovore. Naglim odlaskom s programa “ladica” ostane otvorena, na pitanje nije odgovoreno i dijete ostane zbunjeno i izgubljeno. To se osobito može vidjeti na licu djeteta koje se još osvrće i gleda u smjeru pripovjedača dok ga odrasli požuruje i drži za ruku.
Moj je savjet: ostanite do kraja. Pustite da se završi cijeli krug: uvod-priča/bajka-završetak. Ukoliko unaprijed znate da dijete neće moći slušati do kraja jer morate otići zbog nekih drugih obveza, svoj dolazak onda ostavite za neki drugi put kada ćete se u potpunosti moći posvetiti pripovjedačkom događaju.
Kada dovedete dijete na pripovijedanje, onda budite u tome s njim. Budite prisutni. Slušajte zajedno s njim. Budite mu primjer slušanja. Uključite se zajedno s njim i pripovjedačem u stvaranje čarolije. Tu će sliku dijete pamtiti za čitav život.
Drugo što sam naučila, a vrlo je važno. Ponekad su mi znali prići roditelji prije nastupa da bi se opravdali zašto nisu došli prošli put na pripovijedanje. Naravno da ne tražim opravdanja, ali odrasli imaju potrebu ispričati se, što je razumljivo. No, ono što je zanimljivo za promatrati – razlog zbog kojeg nisu došli.
“Popustila je u školi pa ju nismo željeli dovesti na bajke koje toliko voli. To joj je bila kazna.”
Kroz jedanaest godina pripovijedanja, ovakvih sam situacija imala nekoliko puta. Došla bih kući i razmišljala, kakva je to kazna?
Važno je znati da bajke i priče nisu tek obična razbibriga. One nas usmjeravaju i poučavaju o dobrim i lošim izborima, o dobrim i lošim postupcima koji će nas dovesti, ovisno o našem izboru, do određenih posljedica. One nas poučavaju. Uskraćivanje je pripovijedanja uskraćivanje spoznaje i pouke. To ne treba i ne smije biti kazna nikada. Upravo onda kada djeca donesu izbore s kojima niste zadovoljni i za koje smatrate da ne idu u prilog njihovoj dobrobiti, baš tada ih trebate dovesti na pripovijedanje. Koristi će i vama i njima te vam pomoći da zajedno prijeđete prepreku i riješite problem.
U sljedećem blogu otkrit ću vam još nekoliko zanimljivosti koje sam spoznala.
A do tada pišite mi ukoliko imate neka pitanja vezana uz knjige, bajke, čitanje ili pripovijedanje na moj e-mail. Rado ću odgovoriti.