“Mašta mnogo važnija od znanja. Možeš imati puno znanja i ne napraviti ništa dok s malo mašte možeš napraviti svašta.”

(A.Einstein)

Danas ću započeti blog jednom zgodom koja mi se dogodila prije dvije godine. Održavala sam program “Vilinska čajanka s Bajkopričalicom Sandrom”. U prvom dijelu programa pripovijedam bajke, a u drugom dijelu moja mala publika i ja ispijamo vilinski čaj i razgovaramo o zmajevima, čarobnjacima, patuljcima, te knjigama i slikovnicama koje nas vesele. Kako imam kostim i odjevena sam u vilu, imam i raskošna krila ukrašena bršljanom i šljokicama. Neka djeca zaista vjeruju da sam vila, a neka su sumnjičava. 

Taj put ispijali smo vilinski čaj i jedan petogodišnji dječak me upitao: 

-Jesu li to prava krila? 

Nisam mu željela otkriti točan odgovor. Jako me zanimalo što je u njegovoj glavici, pa sam ga upitala: 

-Što ti misliš o tome? 

On mi je potom rekao da se okrenem i svojim je ručicama počeo istraživati krila, a onda je odlučno rekao: 

-Nisu prava. 

Pogledom punim znatiželje okrenula sam se prema njemu i rekla: 

-Ma kako si to zaključio? 

On mi je odgovorio smiješeći se: 

-Nisu prava jer nisu topla. Da su prava bila bi topla. 

Ovo me naučilo da kad god se pojavi prilika djecu treba pustiti da istražuju i sami donose zaključke. Zanimljivo je što sve možete čuti. Često se znalo dogoditi da bajku privedemo kraju, sretan svršetak je tu (kako za koga u bajci), likovi su svojom zaslugom okončali događaj i svatko je dobio što je zaslužio svojim ponašanjem i postupcima i čiča miča, gotova je priča. No, neka djeca su jako znatiželjna. Žele znati što je bilo poslije, i poslije, i poslije. Prilazili su mi nakon pripovijedanja i postavljali pitanja: Što je bilo s tim i tim? A što je bilo s njim/njom? 

Nekako intuitivno osjećala sam da im ne trebam davati gotova rješenja i smišljati dalje novi zaplet već ih jednostavno pitati: Što ti misliš da je poslije bilo?  Njihovi odgovori bili su puni ideja i prekrasno maštoviti da sam uživala u tome. Danas više nego ikad znam da je mašta mnogo važnija od znanja. Možeš imati puno znanja i ne napraviti ništa dok s malo mašte možeš napraviti svašta (A. Einstein). 

Njegovati i poticati dječju maštu odgovornost je odraslih. Tko zna u što će sve izrasti ti mali ljudi danas i tko će postati sutra, a kada narastu znat će kako svojom maštom pronaći rješenja na izazove koja će biti na dobrobit svih. Takav je svijet bajki i priča, tu nema točnih i netočnih odgovora. Tu je mjesto za maštanje i istraživanje danas, da bismo živjeli bolje i ljepše sutra. 

Iskustvo pripovijedanja me naučilo i da se pogled odraslih na bajku/priču i dječji pogled mogu itekako razlikovati. Djeca drugačije doživljavaju i tumače događaje, skloni su pronalasku rješenja bez traženja. To je jednostavno u njima. Odrasli previše analiziraju, donose zaključke i predrasude o određenoj radnji/događaju na temelju svojih iskustava, odgoja i okruženja u kojem žive. Odrasli su već dugo uglavnom u negativnosti pa ni ne dozvoljavaju sebi maštanje i uživanje u drugoj stvarnosti prepunoj čudesa i vrlo često negiraju činjenicu da su čuda moguća. Zaborave probuditi dijete u sebi. Zaborave na zaigranost. Djeca još nisu iskusila život i stvarnost pa su otvoreniji prema svemu što ih okružuje, pogled na svijet im je bistriji i čišći u svakom smislu. 

Ispričati ću vam još jednu zgodu koja to potvrđuje. 

Za radio emisiju Pidžama odlučila sam snimiti bajku H.C. Andersena Leteća škrinja. U njoj se radi o sinu jednog trgovca i škrinji koju je dobio na dar. Škrinja je bila čudesna jer je mogla letjeti. Trgovčev sin poletio je u toj škrinji i pošao u avanturu. Ugledavši prelijepu palaču, sletio je na njezin krov i tu je upoznao predivnu kraljevnu, te joj se predstavio kao božanstvo. Vrlo brzo su se zaljubili te se su odlučili vjenčati. No, to su trebali odobriti kralj i kraljica koji su jako voljeli priče. Nakon što je osmislio dobru priču i pokazao se kao izvrstan pripovjedač, odmah su ga odlučili oženiti kraljevnom. Vjenčanje se pripremalo, a mladić je odlučio doprinijeti proslavi na poseban način. Kupio je rakete i prskalice i sve je to poletjelo u škrinji i eksplodirao. Bio je to nikad viđen vatromet do sada. Kad se škrinja spustila, mladić ju je sakrio u šumi i otišao čuti što ljudi u gradu govore o vatrometu. Čuo je divne stvari i svi su vjerovali da je on božanstvo. No kad se vratio u šumu imao je što vidjeti. Škrinje više nije bilo. Zapalila ju je iskra iz vatrometa i ona je izgorjela. Trgovčev sin više nikada neće poletjeti i neće bit načina da dođe do kraljevne. Ona ga je cijeli dan čekala na krovu palače i dan danas ga čeka. A mladić obilazi svijetom i priča priče. 

Tužna bajka. Da, u pravu ste. Svi ćemo se složiti s tim. No, istovremeno je  lijepa i dojmljiva. Nekoliko odraslih koji su poslušali emisiju rekli su mi : Pa zašto tako tužnu bajku snimaš? Nemoj više. Pretužna je. Izaberi nešto veselije. 

Za razliku od odraslih, jedna mudra djevojčica bez puno razmišljanja o sreći ili tuzi nakon slušanja bajke zaključila je i rekla svojoj mami na glas: “Neka kupi kartu za avion i odleti do kraljevne!” 🙂 

Možemo zaključiti da ne smijemo biti nametljivi i trebamo dopustiti da djeca sama ponekad izaberu štivo za čitanje i slušanje. Nama se na prvi pogled možda neće učiniti da je to nešto za njih primamljivo i zanimljivo, ali uvijek se trebamo sjetiti da je to naš pogled na određenu stvar. Nije njihov. Ponekad si trebamo dozvoliti da i djeca nas nečemu pouče i svojom zaigranošću podsjete na otvorenost uma i duha. 

Pozdravljam vas do sljedećeg bloga uz citat Robina Sharme:

“Većinu ćete ljudi bolje shvatiti i lakše ćete se povezati s njima ako ih -koliko god dojmljivi bili- promatrate kao djecu. Jer većina nas zapravo i ne odraste ili ne dosegne osobitu zrelost- samo narastemo. I naravno kao odrasle osobe manje se smijemo i manje zabavljamo te nosimo neudobne maske, ali je ispod njih dijete koje uvijek jesmo, čije su potrebe jednostavne, čiji svakidašnji život i dalje najbolje opisuju bajke.”

Pišite mi ukoliko imate neka pitanja vezana uz knjige, bajke, čitanje ili pripovijedanje. Rado ću odgovoriti.