Svatko tko je dublje pristupio čitanju i proučavanju bajki otkrio je začudan svijet simbolike. Zaronivši ispod površine riječi, otkrio je da se u bajkama zrcali sam život. Bajke su zrcalni odraz života, a otkrivati njezine dubine, simbole i značenja umijeće je koje se nikada ne može do kraja naučiti. To umijeće se uči i spoznaje cijeli život. Pripovjedači su među prvima shvatili da je život inspirirao bajke.

Ono što je iza nas, a čemu je svjedočio cijeli svijet, ponukalo me da se još više posvetim čitanju i jednog popodneva sasvim slučajno sjetila sam se nekoliko bajki i likova koji su upravo u izolaciji došli do spoznaja i svoj život usmjerili u potpuno drugom smjeru.
Svjedočili smo pandemiji i dijelu života kad smo se morali povući u izolaciju, zatvoriti se između četiri zida i biti sami sa sobom i svojim najmilijima.
Sada kad se cijeli svijet pomalo vraća u normalu, upozoravaju nas kako ipak nije sve gotovo i moguće je da nas opet čeka isti scenarij na jesen. Kako najavljuju znanstvenici možemo očekivati drugi val pandemije i tada bismo se opet morali povući u izolaciju.
Kažu da je ova izolacija bila lakša za izdržati introvertima, nego ekstrovertima. Kako sam i sama u prvoj skupini, istina je da sam to vrijeme iskoristila maksimalno kako bi radila stvari koje volim i koje me vesele, a u užurbanosti i buci vanjskog svijeta to nisam stizala.
No, unatoč svojoj introvertiranosti imala sam trenutke negiranja situacije, neprihvaćanja, straha za budućnost, straha od bolesti, brige i ljutnje zbog otkazanih nastupa, putovanja i planova koje sam morala odgoditi na duže vrijeme. Bilo je dana kad sam se borila s tim svojim bjesovima.

Potjeh i ja

Tih dana sam se sjetila Potjeha, glavnoga lika bajke Ivane Brlić-Mažuranić Kako je Potjeh tražio istinu. Kako bi se sjetio riječi koje mu je rekao Svarožić, sam Potjeh odlučio je povući se u osamu. Biti sam sa sobom kako bi pronašao istinu. No, iako se udaljio od ljudi, od bjesova se nije mogao udaljiti. Pratili su ga, gnjavili, gušili svojom prisutnošću i u jednom trenutku Potjeh ih odluči namamiti u zdenac, a potom navaliti kamen i tu ih ostaviti zatočene. To zatvaranje bjesova je metafora za nešto što ljudi rade svakodnevno. Potiskuju emocije, potiskuju svoje bjesove, ne žele na njih obraćati pažnju i potiskivanjem negiraju njihovo postojanje, ali u bajci kao i u životu ti bjesovi cvile, zapomažu, galame i ometaju Potjeha u samoći te spisateljica Ivana tu piše prekrasnu rečenicu:
“Spozna dakle Potjeh da tu nema koristi.
-E, sad vidim jadan: poklopljeni su bjesovi sto puta gori od puštenih – reče Potjeh- pa hajde da ih pustimo kada ih se ne mogu riješiti. Opet mi je lakše uz njihovu lakrdiju, negoli uz toliko zapomaganje.”

Ponovno pročitavši tu predivnu bajku nakon duže vremena, pomoglo mi je da vratim svoj unutarnji mir.
Priznati sebi postojanje bjesova i bivati s njima, put je da ih otopimo i da se jednoga dana samo izgube. Putopisac Davor Rostuhar u fantastičnoj knjizi Polarni san, u kojoj opisuje svoju ekspediciju na Južni pol, njih naziva demonima i spoznaje kako ih pobijediti:
“Strah, briga, sumnja i samoća moji su demoni, a njih mogu pobijediti svojim anđelima, svojim vrijednostima. Uspijem li biti fokusiran na vrijednosti, a ne na demone, mogu pobijediti u toj vječnoj borbi. Tada mogu vidjeti da mi je strah zapravo prilika da budem hrabar. Sumnja mi je prilika za snagu. Briga je prilika za akciju. A samoća prilika za mir.”

U toj samoći možemo ispresti slamu u zlato. Slama bi bila metafora za trenutke i događaje koje smo doživjeli i koji nisu bili ugodni, a zlato je metafora za spoznaje koje iz tih životnih događaja možemo naučiti. Spoznaje koje crpimo iz životnog iskustva zlata vrijede. Baš kao što je u njemačkoj bajci Rumpelštiltskin kralj zatvorio djevojku u sobu i naredio joj da slamu isprede u zlato jer je čuo da ona to može premda to nije bila istina. U toj izolaciji djevojka je iskoristila te trenutke samoće da izvuče najbolje što može za sebe.

Slušati svoju intuiciju, svoj unutarnji glas u buci i užurbanosti vanjskoga svijeta, možemo samo ako ga naučimo slušati i njegovati u samoći kao što je to činio čarobnjak iz jedne manje poznate bajke spisateljice Brlić-Mažuranić.

“Dok su drugi čarobnjaci i vještice letjeli na velikim krilima po čitavom svijetu kao muhe bez glave, dotle je on mirno sjedio u svojoj špilji, pa gledao i slušao što se događa na obali i na rijeci. I tako sve sjedeći na jednom mjestu postao je s vremenom najmudriji i najjači čarobnjak na svijetu.”

U svakome od nas živi taj mali čarobnjak – glas mudrosti koji treba njegovati kako bi nas vodio kroz život.
Izolacija je prilika da naučimo nešto više o sebi i svome životu, a pročitati i pokoju bajku u tim trenucima kada smo u društvu sami sa sobom, moja je topla preporuka. I jedna jedina rečenica iz tog nematerijalnog blaga može vam donijeti nešto predivno u život kao što je ribaru Palunku njegova trodnevna izolacija njemu donijela Zoru-djevojku. Njegovo čisto postojanje u čamcu bez ičega (tri dana sjedi, tri dana posti, tri dana ribe ne hvata) donijelo mu je više blagodati nego svakodnevna borba s mukotrpnim životom.
Kao što je Ivici, u Grimmovoj bajci Podzemni čovječuljak, ostajanje u samoći u podzemlju donijelo spoznaju o lažnim prijateljima i vrijednosti života, tako je nama izolacija darovana da nahranimo dušu, odmorimo um, otkrijemo jesmo li na dobrom putom ili nešto trebamo promijeniti.
Bajke nam otkrivaju ta zrnca životnih mudrosti, one su mnogo više nego što mi mislimo da jesu.

Pišite mi ukoliko imate neka pitanja vezana uz knjige, bajke, čitanje ili pripovijedanje. Rado ću odgovoriti.