Moja priča
Uvijek sam kao dijete bila okružena knjigama. Sjećam se da mi je mama znala donijeti slikovnice i čitati iz njih. Moje djetinjstvo obilježio je komplet slikovnica iz opusa bajki braće Grimm. U tom kompletu nalazili su se klasici poput Trnoružice, Snjeguljice, Ivice i Marice, Mačka u čizmama, Sretnog Ivice (kojeg kao dijete nikako nisam mogla shvatiti kako je mogao na kraju biti sretan kad je putem izgubio tolike vrijedne stvari, a kući stigao praznih ruku), Bremenski gradski svirači i neizostavna Crvenkapica koju sam posebno voljela. Većina tih slikovnica, na moju sreću, sačuvana je još i danas, a krase ih nježne, lijepe i tople ilustracije.
Bilo je to davno kada sam imala četiri godine.
Imala sam djetinjstvo ispunjeno igrom, zabavom i nestašlukom. I imala sam baku koju sam jako voljela. U to doba strašno joj se upalio zub i bila je bolesna. Moja tetka, inače odgojiteljica, bila je kod nas u gostima nekoliko dana i svaku večer tražila sam ju da mi čita Crvenkapicu. Ona je to činila strpljivo, iznova i iznova. I tako sasvim običnog sunčanog dana iskoristila sam mali trenutak nepažnje roditelja i drugih odraslih, uzela svoj crveni tricikl (crvenu kapu tada nisam imala) i jedostavno uputila se svojoj baki. Dok sam iza sebe ostavila paniku i potragu svih susjeda za mnom, ja sam išla naprijed. Došla sam do glavne ceste i jednostavno zaustavila promet okrećući pedale samouvjereno. Bakina susjeda, koja je bila osoba s invaliditetom, odbacila je štake i počela trčati prema meni koliko i kako god je mogla da bi mene malu i nezaštićenu maknula s ulice. I stigla sam. Od toga ničega se ne sjećam, sve su mi to pričali, ali pamtim samo jedan detalj: svoju sreću što sam došla do cilja, a iznad mene velike glave bake i djeda koji ljutito mašu prstom. Ništa mi nije bilo jasno, zašto se ljute, a ja sam stigla?
Ako gledamo površno, vrlo lako mogli bismo zaključiti da je ova bajka negativno djelovala na mene jer me potaknula na prilično opasnu radnju za jedno dijete. No, je li tome zaista tako?
Zašto djeca često traže da im se iznova čita ista priča?
Kada se zaljube u jednu priču, djeca često znaju tražiti da im se ona čita iznova i iznova. Odraslima to ponekad zna biti zaista naporno i uvijek dođe do toga da se zapitaju: zašto pored toliko priča koje postoje, moje dijete traži tu jednu te istu priču? Ponavljanjem iste priče, djeca ju čak nauče napamet i opet im ne dosadi ta ista priča. Na intuitivnoj razini, tu ima ipak nešto više, nešto dublje. Djeca prepoznaju neki dio svog života u toj priči i osjećaju se sigurno kada im osoba od povjerenja, roditelj, baka, djed ili odgojitelj čita. Iako jako maleni, djeca imaju svoje želje i potrebe. Oni ih ne znaju izreći, ali na odraslima je da prepoznaju za čim dijete žudi, što je djetetu potrebno…moja je potreba bila vidjeti baku kojoj sam išla svaki dan sve dok se nije razboljela i to sam iskazivala tražeći da mi se iznova čita upravo ta bajka. Crvenkapica je bila moja prijateljica, ono moje “ja” koje sam bila kad sam bila s bakom. Dok mi je tetka čitala, zasigurno je da sam pronalazila sebe u toj djevojčici.
Svevremenske bajke – klasici danas
Danas se vode brojne rasprave psihologa, odgojitelja, učitelja, roditelja o tome jesu li klasične bajke primjerene za djecu pa svatko ima svoje stajalište: nekome su prestrašne i okrutne, nekome su ženski likovi u bajkama pasivni i zapostavljeni pa ih imaju potrebu preoblikovati i mijenjati, nekome je vuk zaista vuk, a ne simbol zlog i izopačenog pa u bajke uvlače prava za zaštitu životinja i zbilja ima tu svega. Svatko donosi svoje argumente i na kraju svoj doživljaj priče.
Činjenica je da je Crvenkapica klasik kao i sve bajke koje su sakupili braća Grimm i da te bajke imaju svoju simboliku, značenja i praslike. Svatko tko je dublje ušao u simboliku narodnih bajki neće tako olako pristupati toj temi. Da bismo o nečemu sudili, moramo imati znanje o tome. Iza svake te klasične bajke postoji prava priča kako su nastale, u kojim okolnostima i radi čega. Toplo preporučam knjigu Klasične priče da se bolje spoznaš Jorgea Bucaya ako želite dublje pristupiti značenjima i simbolima.
Moje iskustvo pripovjedačice pokazalo je da djeca jednostavno vole klasične bajke. Kada bih došla u neki vrtić, sama djeca bi me tražila da im pripovijedam Crvenkapicu ili Trnoružicu. Zajedno bismo otišli u taj čudesni svijet onkraj stvarnosti i kad im oči zasjaje jasno je da im je ta priča u tom trenutku bila potrebna. Zašto? Što je toliko čarobno u tome, možda pravu bit nikada nećemo shvatiti. Možemo analizirati i pretpostavljati. No, možda i nije na nama da shvaćamo, već da pripovijedamo i udahnjujemo život bajkama.
Neka djeca više će se zainteresirati za neke druge priče i neće ih previše zanimati klasične bajke. To je moguće i to je u redu. Na nama je da ih osluškujemo i da nam upravo osluškivanje djece bude kompas koji će nas voditi dobrom odabiru priča.
Većina priča koje danas smatramo klasičnima pri svom su nastajanju bile anonimne narodne pripovijesti koje su se prepričavale uz skromna srednjovjekovna ognjišta, u dugim i studenim zimskim noćima, okupljajući zajedno oko vatre i odrasle i djecu, rastjerujući hladnoću i glad onih koji nisu imali ništa. Prenošenje od usta do usta imalo je tu prednost što je omogućavalo pripovjedaču da u svakoj prilici izmjeni priču, prilagođavajući je tako stvarnom trenutku i potrebi slušateljstva…
– Jorge Bucay