O ovoj temi pisala sam prije nešto više od godinu dana i o tome možete pročitati u mom blogu Pripovjedač i kamera .
Sada, nekoliko mjeseci poslije, želim vam prenijeti nova iskustva i spoznaje.
Netom prije početka pandemije, dok još nismo znali što nas čeka, dobila sam poziv slavonskobrodske televizije da napravimo emisiju za djecu. Zamisao je bila pripovijedati bajke i priče. Poziv me zainteresirao jer uzbudljiva je ideja biti pripovjedačicom pred kamerama. Željela sam izaći iz zone poznatoga, istražiti pripovijedanje u drugačijem okruženju i pristala sam. Snimanja smo odgodili dok nije prošlo najteže razdoblje pandemije, a onda smo prionuli na posao, te započeli rad na dječjoj emisiji “Vilinska čajanka” koju možete pogledati na poveznici Vilinska čajanka .
U međuvremenu, dok je pandemija uhvatila svoj najveći zalet, mnogi umjetnici prebacili su svoj rad u virtualno, on-line okruženje. Za mnoge to je bilo nešto potpuno novo i drugačije. Neki su se vrlo brzo snašli i s velikom dozom snalažljivosti prilagodili promjenama, dok su se drugi odupirali i odbijali svoj rad i djelovanje prebaciti u virtualno okruženje.
Osoba sam koja prihvaća promjene, ali nešto sporije. Ne radim ono što većina smatra da je trend i da se mora u određenom vremenu. Volim slušati svoj unutarnji osjećaj i raditi ono što mislim da je u određenom trenutku potrebno. Primjerice, svoj profil na Instagramu kreirala sam kad sam htjela, a ne kada su to radili svi oko mene. Objave ondje radim kada mi dođe nadahnuće, a ne kada bi, po pravilima nekih marketinških stručnjaka, to trebalo/moralo. Isto je i s pripovijedanjem pred kamerama. Mnogi i to vrlo iskusni pripovjedači reći će da nisu ljubitelji kamera i mikrofona jer umijeće je pripovijedanja umjetnost koja se oslanja na kontakt i kreaciju zajedno s publikom. Imajući to na umu, ipak sam odlučila istražiti i stvoriti svoja iskustva, a ne čvrsto držati se uvjerenja da pripovijedanju pred kamerama nije mjesto.
Nedavno sam pročitala u jednoj knjizi o storytellingu kako je pripovijedanje društvena umjetnost i nešto što se može dogoditi samo kada je prisutno više od jedne osobe. S time se slažem u velikoj mjeri, ali otkako sam pripovijedanje pred kamerom uvela u svoj gotovo svakodnevni rad (odnedavno osim televizijske emisije snimam i kratke priče za motivaciju i inspiraciju odraslima koje možete potražiti na mom Instagram profilu: sandra.vukoja), došla sam do novih spoznaja i ovdje ih želim podijeliti s vama jer možda će vam koristiti.
Pripovijedanje bajki/priča ima svoje mjesto pred kamerama, samo se tu radi o drukčijem pristupu. Sada uživam u pripovijedanju priča uživo i u pripovijedanju pred kamerama podjednako. Prije nekoliko mjeseci ovo sigurno ne bih napisala, ali i na ovom primjeru uvjerila sam se da je sve stvar vještine, suočavanja s novim stvarima i rada, a sva ograničenja samo su u našoj glavi.
- NISI SAM/A, S DRUGE STRANE KAMERE tj. EKRANA TOLIKO JE PUNO DUŠA
Prva zabluda kada se radi o pripovijedanju pred kamerama jest – nema publike. Istina jest da je fizički nema što predstavlja određenu prazninu za umjetnika koji je u svome radu stalno okružen ljudima, ali iza kamere je toliko puno ljudi. Kada se tijelo i mozak naviknu na novo okruženje i prisustvo kamere postane toliko uobičajeno da ju gotovo ni ne primjećujemo, onda možemo osvijestiti da su iza kamere zapravo ljudi. Za to je potrebno vrijeme. Važno je dati sebi vremena da se osjetimo ugodno u novom okruženju, upoznati se s prostorom, vidjeti kako stvari funkcioniraju u studiju, a onda možemo pripovijedati slobodno i nesputano kao da pripovijedamo prijateljima.
2. PRED KAMEROM UPOZNAJEM SEBE
Ono što pridonosi uspješnom nastupu pred kamerom jest istinsko prihvaćanje sebe jer kamera sve vidi i sve bilježi. Ne pišem to kao istrošenu i već toliko puta ponovljenu floskulu. Prihvatiti sebe baš onakvim kakvima jeste, biti zadovoljni svojim izgledom, sobom iznutra i izvana daje posebnu notu izvedbi. Ali i za to je potrebno vrijeme. Potrebno je puno hrabrosti za pogledati svoje snimke i gledati samoga sebe. Mnogi ljudi, pa i ja sama to dugo vremena nisam mogla, osobito na početku svojeg pripovjedačkog puta kada bi me snimali za neki portal ili televiziju.
Tako smo strogi i kritični prema sebi. U onom trenutku kada sam počela prihvaćati sebe, počela sam uživati u snimanjima. To znači da sve manje i manje tražim nepravilnosti na svome tijelu i svom izražavanju, a kad sam ih osvijestim kažem u sebi: U redu je. To si ti. Ako date najbolje od sebe u danom trenutku, čega se imate sramiti? Prihvaćanje sebe je proces i ono traje. Mislim da nikada ni ne završava.
Pred kamerom upoznajte sebe i rastete.
Možete uočiti poštapalice, uvidjeti gdje ste nesigurni i gdje još ima prostora za rad i napredak, možete vidjeti gdje su vaše manjkavosti, a onda prionuti na posao i truditi se ispraviti ih u svakom sljedećem nastupu.
3. PERFEKCIONIZAM UNIŠTAVA USPJEH
Jedna od najizazovnijih spoznaja je ta da se na kameri sve vidi. Ona sve bilježi i vrlo je lako upasti u zamku kako sve mora biti savršeno. Unutar sebe vrlo često može doći do prebacivanja da se nešto moralo drugačije i da se snimanje treba ponoviti iznova i iznova. Ponekad bi me jako smetalo to što naglasak nije bio dobar u određenom trenutku, što sam zamucala na nekom mjestu, što sam previše ukočena, što nisam odmah ušla u priču. Kada sam počela snimati, o sebi sam naučila to da sam i veći perfekcionist nego što sam to i znala. Trudim se to promijeniti. Često sam sklona perfekcionizmu, ali nemoguće je da ikad bude savršeno. Jedna mudra poduzetnica rekla je bolje završeno, nego savršeno. To mi je puno pomoglo. U potrazi za savršenstvom posao često zna ostati nedovršen, a tada će uspjeh uvijek biti dalek pa čak i nedostižan, a poruka koju želimo prenijeti publici ostat će neizrečena. Poruka i priča uvijek moraju biti na prvom mjestu.
4. TEŽE JE UĆI U PRIČU, ALI JEDNOM KAD SE ZATEKNEŠ U NJOJ, SVE JEDNOSTAVNO TEČE I TEČE…
U studiju je okolina umjetna. Okružena sam zelenim platnom, kamerama i reflektorima, nemam povratnu informaciju publike na koju se mogu osloniti i prilično je izazovno ući u priču. Svaki pripovjedač zna koliko je važno biti cijelim svojim bićem u priči jer samo onda kada smo tamo dočaravamo slušateljima sve te druge svjetove, pustolovine i poruke.
U nekoliko trenutaka na samom početku snimanja emisija došla mi je misao kako bi možda ipak bolje bilo odustati. U početku mi se činilo preteško biti svoja i slobodna pred kamerama, a istovremeno biti u priči. Upornošću, promatranjem i osluškivanjem sebe naučila sam da u takvoj okolini kao što je televizijski studio treba nešto više vremena za prelazak u začarani svijet pripovijedanja, ali jednom kad sam ondje, fizička okolina više nije važna i sve teče spontano i lijepo.
Kada sam prvi put ušla u studio i snimila prvu priču, moje tijelo bilo je u šoku od reflektora, uređaja i zelenog platna koji je bio posvuda. Osjećaj je bio strašan, a danas kad uđem u isti taj studio osjetim se ugodno i uživam u tišini kada se zatvore vrata. Tu smo onda samo bajka i ja.
5. PRIPOVIJEDATI ZA SVOJU DUŠU
Bajke i priče imaju ljekovit učinak za slušača, ali i za pripovjedača. Sada se radujem svakom novom snimanju jer jednom kad se opustite, zaboravite na kameru i počnete pripovijedati za svoju dušu, primijetit ćete kako se poslije svakog snimanja osjećate još bolje. Energija u tijelu se mijenja kako se pričom putuje. Pripovijedati ispred kamere, sam za sebe i zbog sebe može imati učinak poput meditacije.
Sve je vještina. Što više pripovijedanja, to smo bolji i bolji. Što više pripovijedanja pred kamerom, ona će vam postati potpuno uobičajeni uređaj, suradnik koji pomaže da se poruke, priče i čarolija šire još više i još dalje.