Priče čine čuda u tišini, neprimjetno. One djeluju na sva unutarnja bogatstva uma i bića. One postaju dio tebe dok te istovremeno mijenjaju. (Ben Okri)
Vraćajući se s jednog od svojih brojnih putovanja, dok se vozim, u glavi mi odzvanjaju najčešća pitanja koja mi ljudi postavljaju vezano uz pripovijedanje. Prvo je pitanje tko je profesionalni pripovjedač, drugo pitanje je kako to izgleda kada pripovijedam i treće (za sugovornika koji je začuđen ovim zanimanjem možda i najzanimljivije) može li se od toga živjeti…
Ponekad posustanem u objašnjavanju jer nakon više od deset godina bavljenja ovim poslom umoriš se iznova i iznova objašnjavati nešto što jednostavno živiš, a nije uobičajen način života.
Na prvi pogled, čini se jednostavno i jako primamljivo: putuješ, vidiš svijeta, uživaš i pri tome se zabavljaš pričajući bajke i priče. No, iza te u mislima uokvirene slike na spomen riječi pripovjedač krije se puno više.
Pripovjedač je čarobnjak, alkemičar, žongler pričama. Glavni sastojci njegova čarobnog pripravka su priče…izgubljene, zaboravljene, stare, nikad ispričane, stotinu puta ispričane, kratke, dugačke, obavijene čarolijom i bez čarolije, nježne, krhke, strašne, duboke, nerazumljive, dojmljive…
Profesionalni pripovjedač je onaj čovjek koji je izabrao živjeti od pripovijedanja bajki i priča. Svoju plaću zarađuje od pripovijedanja bajki i priča, organizirajući nastupe, seminare, predavanja putujući diljem zemlje i svijeta. On je putnik namjernik koji udahnjuje život bajkama i pričama svojom interpretacijom koja je samo njemu svojstvena, a svojoj publici živom riječju prenosi snažne slike iz svijeta bajki i priča.
Pripovjedač nikada priču ili bajku ne uči napamet. Nikad, nikad ju ne čita. Uvijek ju iznova stvara u dodiru sa svojom publikom. Priprema je jako važna, ali u trenutku nastupa na scenu izlazi nadahnuće. Ono nešto više. Nešto iznad svega. Nešto neopisivo i nedodirljivo, ali osjetilno. Čista inspiracija. Riječi teku. Govor teče. Ni sam pripovjedač nema nad time potpunu kontrolu, ono se događa.
Pripovijedanje je dar.
Kako izgleda radni dan jednog pripovjedača, individualna je stvar kao što je svaki pripovjedač jedinstven i poseban.
Mogu vam opisati svoj radni tjedan.
Podijelila sam ga na dva dijela. U jednom dijelu bavim se stvarima za koje mi treba logika i analitički um. U tom dijelu bavim se pisanjem i slanjem ponuda programa pripovijedanja, organizacijskim aktivnostima, financijskim planiranjem, pisanjem projekta, sastancima; a u drugom dijelu ( meni najdražem) bavim se onim poslovima koji zahtijevaju desnu stranu mozga: kreativnost, intuiciju, umjetnički izričaj. U tom dijelu bavim se pripremanjem nastupa. Čitam knjige. Izabirem, prilagođavam i oblikujem priče. Istražujem. Radim na svom repertoaru. Izrađujem mape priča/bajki i vježbam. Vježbam i vježbam. Radim govorne vježbe. Pripremam kostime. Ponekad i rekvizite ( kojih imam malo, rijetko ih koristim jer glavni alat pripovjedačkog posla je govor).
Odlazak na nastupe sastoji se od pakiranja, putovanja, upoznavanja s prostorom izvođenja i ljudima, izvedbe programa, razgovora i druženja s publikom, te povratka.
Može li se od toga živjeti? Vječno pitanje na koje ću odgovoriti citirajući jednu profesionalnu pripovjedačicu: ovisi koliko ti treba.
Biti profesionalni pripovjedač je poziv. Tu si za sve ljude, za svako mjesto gdje te pozovu. Pozvan si dijeliti priče, dijeliti svoj dar s kojim si došao na svijet i biti tu za druge. Razveseliti, ohrabriti, donijeti nadu, potaknuti, nasmijati, zamisliti, inspirirati – to je ono što pripovijedanje donosi.