Koliko god se trudili uhvatiti u koštac s ovim neobičnim i izazovnim vremenima, prilagođavati se životu koji je sada i ovdje te pronalaziti nove načine kako bismo prenijeli priču, osjećaje i značenja, nije jednostavno naučiti se na nove okolnosti. Kako vrijeme sve više odmiče, u meni raste samo jedna spoznaja : od susreta se živi.

Pripovjedači koji se bave tradicionalnim načinom kazivanja bajki i priča žive za svoju publiku. U sinergiji s ljudima stvaraju svoju izvedbu, pokreću osjećaje i energiju. Pripovijedati bajke ili priče pred kamerom veliki je izazov za svakog od nas. Vremena su takva da smo se jednostavno morali prilagoditi i sve više pripovjednih izvedbi stvara se pred kamerama.

Kako se sprijateljiti s tom posebnom spravicom, biti opušten i potpuno svoj dok je publika tamo negdje daleko, a mi ju ne vidimo i ne osjećamo?

Iako nikada nisam imala problem prilikom davanja izjave na radiju, televiziji ili tijekom intervjua dok je mikrofon ispred mene, u ulozi pripovjedača – to je nešto posve drugo.

Nedavno sam razgovarala s kolegicom pripovjedačicom o pripovijedanju i kameri. Ona je samo zaključila: Ali kome ja pričam? To nije to.  S time se mogu potpuno složiti. To nije to.

Puno sam razmišljala o tome i samo sam u svojoj glavi usporedila isti festival 2016. godine i 2020. godine. Predivna Bajkomanija u Istri u organizaciji Gradske knjižnice Pazin.

Bajkomanija 2016. godine u Pazinu

  • dolazak u Pazin, upoznavanje mjesta i novih ljudi, povezivanje s organizatorima, osnaživanje prijateljstva
  • pripovijedamo bajke ispred stotinu djece, grlimo se, dobivamo nove ideje na mjestu, improviziramo, planiramo nove stvari s našim prijateljima
  • otkrivamo da Djed Mraz zaista postoji i saznajemo da ne živi u Laponiji već u jednom malom istarskom mjestu, odlazimo po njega kako bismo sudjelovali u spektakularnom dočeku Djeda na trgu u Pazinu
  • posjećujemo advent u Puli, u Vodnjanu,  družimo se na koncertu, zabavljamo se i smijemo
  • putujemo, pripovijedamo, smijemo se, grlimo se
  • sve je puno mirisa, zvukova, pokreta, okusa i boja

Bajkomanija 2020. godina ON-LINE:
  • uključujemo kameru i reflektor
  • snimamo pripovijedanje bajke, šaljemo snimak knjižnici,
  • dan za danom objavljuju se online sadržaji online festivala
  • sve izgleda jako lijepo, izvođači su se potrudili
  • ljudi gledaju videa kad tko može, malo se lajka, malo se dijeli
  • sretni smo da smo i to mogli uz osjećaj: uh, kako mi nedostaju prijatelji!
  • i to je to…kraj

Zaista kao ljudi možemo biti zahvalni na digitalnim tehnologijama, daju nam mogućnost da unatoč svemu ostvarimo ciljeve i dopiremo do puno šire publike. Nudi nam pogodnosti da sve to odradimo u vrlo kratkom roku: od snimanja do isporuke snimke, oglašavanja putem društvenih mreža i sl.

No, ipak digitalna tehnologija nije dugoročan nadomjestak za susret, dodir, pogled i osmijeh. Ništa ne može zamijeniti susret ljudi, razgovor uživo i energiju koja se stvara u socijalnim kontaktima.

Pripovjedači su pokretači. Vole ljude. Vole biti s njima, slušati ih i pružiti im odgovarajuću priču. Vole dijeliti trenutak zajedničkog doživljaja.

Tradicionalni pripovjedač i kamera… idu zajedno najčešće zbog nužnosti.

Nije mi lako pripovijedati priču ispred kamere, osjećam se dosta ograničeno. Iz svakog nastupa pred kamerom izvukla sam nekoliko pouka, a podijelit ću ih s vama jer možda i vama mogu olakšati pripovijedanje:

  • sprijateljite se s kamerom ( možete joj dati i ime, ja svoju kameru zovem Cameron. Iz šale joj kažem: Cameron, danas si moja prijateljica, sad ću ti ispričati nešto zanimljivo….Taj pomalo dječji pristup me opusti, nasmije i prestanem kameru gledati kao strašan aparat koji ima veliko pokretno oko)
  • gledajte u kameru ( na taj način se povezujemo s ljudima koji nas slušaju, gledajući kameru zapravo gledamo njih i publika na taj način dobiva dojam o nama i stječu povjerenje)

Ukoliko iz nekog razloga snimate svoje pripovijedanje koje izvodite pred publikom, onda nemojte gledati u kameru, a zanemarivati publiku. Tu ste zbog publike, a kamera bilježi vaše trenutke stvaranja u sinergiji s publikom.

  • nasmiješite se (umjereno i odmjereno)
  • uskladite geste sa slikama koje dočaravate publici (drugim riječima, nemojte previše mahati rukama)
  • griješiti je ljudski, prihvatite to kao dio iskustva… Dogodit će se greška u govoru bilo da je izgovor neke riječi, naglasak ili blago zamuckivanje na trenutak. Važno je uvidjeti, prihvatiti, raditi na sebi i ići dalje.

Zanima me vaše iskustvo pripovijedanja ispred kamere, kako se osjećate i imate li vi neki savjet koji biste podijelili. Napišite u komentaru.

Za sada još uvijek većina susreta odvija se online, a dok ne dođu oni topli susreti uživo, pozdravit ću vas s jednom lijepom mišlju:

„ Ne znam je li vam palo kada na um da su riječi sresti i sretan, pa prema tome i susret i sreća istog korijena? I da biti sretan i sresti idu skupa? E, mnoge su tajne u riječima. Zapravo sve. Treba samo riječ protresti, onako kao što se čini sa žeravicom, pa da bukne plamen. Sresti i sretan ide skupa.“

Ivan Golub